Svake godine Digitalna Dalmacija pokreće novu generaciju JUNIOR DEV edukacije, desetotjednog programa u kojem dvadesetak polaznika iz cijele regije uči razvijati aplikacije od nule do gotovog proizvoda. Ovogodišnja generacija okuplja mlade iz Splita, Sinja, Drniša, Trilja, Solina, Podstrane i Zmijavaca, što pokazuje da program odavno nije vezan samo uz grad Split. Ne kroz teoriju i skripte, nego kroz rad na stvarnoj full-stack aplikaciji: Blazor, Web API, baza podataka, CRUD operacije, sve ono s čime danas rade timovi u pravim tvrtkama.
Tržišna vrijednost ove edukacije iznosi 1.200 eura po polazniku. Digitalna Dalmacija nudi je besplatno jer je polazište jednostavno: bez junior developera nema ni budućih senior developera, a regiji trebaju ljudi koji su prošli pravi razvojni proces, a ne samo položili ispit na fakultetu.
Ono što izvana rijetko tko vidi jest kako taj proces zapravo izgleda iznutra. Koliko su predavanja intenzivna, kakva je atmosfera među polaznicima i koliko truda mentori ulažu izvan samih termina predavanja. Zato smo odlučili to i pokazati kroz jedan sasvim običan četvrtak, iz perspektive naših polaznika.
Jutro počinje mailom
Notifikacija na mobitelu. Mail DD tima s poveznicom na lekciju za taj dan, kratkom porukom s podsjetnikom na temu i vrijeme. Klik, prijava na edit.dalmacija.hr, portal na kojem polaznici na jednom mjestu imaju sve materijale, zadatke i snimke prethodnih predavanja. Tko je prethodni tjedan propustio predavanje zbog posla ili fakultetskih obveza, ovdje može nadoknaditi gradivo bez potrebe da kolege moli za bilješke.
Ništa spektakularno na prvi pogled, ali upravo je ta jednostavnost poanta. Sve je tu, sve je jasno, nema traženja po deset različitih kanala kako bi se pronašlo gdje je što objavljeno.
Ruksak na leđima, korak u Hub
Četvrtak poslijepodne. Ruksak na leđima, slušalice u ušima, korak kroz vrata DD Huba, prostora koji, iskreno, više nalikuje modernom tehnološkom uredu nego učionici. Nekoliko polaznika već sjedi u coworkingu, netko kuha kavu, a netko na laptopu dovršava zadatak od prošlog tjedna dok čeka ostale. Atmosfera je opuštena. Čuje se smijeh, netko komentira sinoćnju utakmicu, a netko drugi pita je li kolega uspio riješiti zadatak s petljom koja mu se „vrtjela u beskonačnost“.
Nema natezanja oko toga tko sjeda gdje, nema napetosti prije predavanja. To nije prostor u koji se dolazi, sjeda i šuti do kraja predavanja. To je prostor u kojem se prije svega druži, upoznaje i razmjenjuju savjeti o tome tko je i na koji način riješio isti problem.
Gore, u dvoranu
Kad dođe vrijeme, grupa se penje na kat, u Polivalentnu dvoranu, glavnu dvoranu opremljenu za predavanja: veliki zaslon, projektor i redovi računala spremnih za rad. Polaznici sjedaju, otvaraju laptope, netko još pije posljednji gutljaj kave, a netko provjerava je li mu se gradivo s portala sinkroniziralo.
Predavanja vode mentori Ante i Lovre, bez suhoparnog tona „danas ćemo obraditi“, više kao kolege koji objašnjavaju kolegama. Ekran se dijeli, kod počinje nastajati redak po redak, uživo, s greškama i ispravcima uključenima u cijeli proces. Upravo je to najvrjednije za nekoga tko uči: vidjeti kako izgleda pravi proces, a ne samo gotovo rješenje koje bez problema radi iz prvog pokušaja.
Dok jedan mentor predaje, drugi kruži prostorijom, naginje se nad ramena onih koji zapnu, tiho pomaže i postavlja pitanja koja polaznika navode da sam dođe do odgovora, umjesto da mu se rješenje jednostavno preda. Nije to predavanje na kojem dvadeset ljudi šutke sluša jednu osobu. To je prostor u kojem se neprestano postavljaju pitanja, prekida, komentira, a ponekad i raspravlja o tome koje je rješenje „ljepše“ napisano. Upravo se kroz takve male rasprave često nauči više nego što je predviđeno samim nastavnim planom.
Pauza
Ustajanje, protezanje, netko ide po još jednu kavu, netko nakratko izlazi na zrak, a netko provjerava mobitel. Kratki predah prije drugog dijela predavanja, ali i prilika da se polaznici međusobno pitaju jesu li i oni zapeli na istom mjestu. Upravo ta zajednička „muka“ najbrže zbliži grupu ljudi koji se prije deset tjedana uopće nisu poznavali.
Kraj dana, ali ne i kraj druženja
Kad se lekcija završi, laptopi se pakiraju, a svjetla u dvorani gase. No dan tu često ne završava. Polaznici se spuštaju natrag u coworking, gdje se znaju zadržati uz piće i razgovor koji više nema veze s kodom. Razgovara se o zapošljivosti, o tome kako se predstaviti tržištu, LinkedInu i osobnom brendiranju te o tome kako izgraditi prisutnost koju će poslodavci prepoznati i prije nego što pogledaju životopis. DD tim tu nije u ulozi „predavača“, nego kolega koji su prošli vlastiti profesionalni put i sada dijele svoja iskustva, uz piće i puno smijeha.
A onda slijedi izlazak iz Huba, s ruksakom na leđima kao i pri dolasku, samo sada malo težim od novog znanja koje se u njega spakiralo.
Ono što slijedi: Demo Day
Deset tjedana ovakvih dana vodi do trenutka koji sve povezuje: Demo Daya u rujnu, kada svaki polaznik pred publikom predstavlja aplikaciju koju je sam izgradio, od prve linije koda do gotovog proizvoda. Za mnoge je to prvi javni nastup u karijeri, trenutak u kojem netko stane pred ljude i kaže: „Ovo sam izgradio. Ovako radi. Ovo sam naučio.“
Program se time ne završava samo potvrdom o završenoj edukaciji, nego i ulaskom u DD alumni zajednicu te pristupom coworking zajednici s više od 500 registriranih članova i mreži poslovnih kontakata koja često može otvoriti put prema prvom poslu u struci.
Zato najbolji način da netko shvati što je Digitalna Dalmacija nije opis programa u tri rečenice na webu, nego jedan običan četvrtak, ispričan iznutra.